Radost, koju je donio dramatični povratak mlađeg sina, ni u kojem slučaju ne znači da je stariji sin manje voljen, manje cijenjen, manje omiljen. Otac ne uspoređuje svoje sinove. On obojicu ljubi potpunom ljubavlju, a tu ljubav izražava u skladu s njihovim osobnim putovima. Ali, izvan Božje kuće, braća i sestre, supruzi i supruge, prijatelji postaju suparnici, pa čak i neprijatelji, jer se u svakome od njih neprestano talože ljubomore, sumnje i zlovolje.
Stoga, ne iznenađuje da u svojemu gnjevu stariji sin prigovara ocu. Njegovo samopoštovanje bolno je ranjeno očevom radošću, a vlastita mu srdžba ne dopušta da onog podlaca koji se vratio prihvati kao svoga brata. Obojicu promatra kao strance koji su izgubili svaki osjećaj za stvarnost upuštajući se u posve neprikladan odnos, s obzirom na stvarne činjenice u životu rasipnoga sina. Stariji sin više nema brata, nema više ni oca. Obojica su mu postali strancima.
