Koliko puta planemo brže nego što razmislimo? Dovoljna je jedna riječ, jedan pogled, ili jedna nepravda — i već osjećamo kako nas obuzima uvjerenje da imamo pravo na srdžbu. Svijet oko nas to čak i opravdava: “Ako te povrijede, vrati istom mjerom!” Ali kada nas bijes preuzme, više ne vidimo jasno. Postajemo spremni da povrijedimo, da izgovorimo ono što boli, da učinimo ono zbog čega ćemo se kasnije stidjeti. Pitanje je: upravljamo li mi svojom srdžbom, ili ona upravlja nama?
U Svetom pismu stoji: „Bezumnik iskazuje svu svoju ćud, a mudrac je zadržava za se.“ To je granica između nagona i zrelosti. Božija riječ nas ne poziva na ravnodušnost, nego na uzdržljivost. Postoji pravedni gnjev, ali naša ljudska srdžba uvijek sklizne u grijeh. Zato nam je potreban Duh koji obuzdava, koji smiri srce prije nego što riječi postanu ubojito oružje. Ako želimo mudrost, moramo naučiti stati, prešutjeti, moliti — i dopustiti Bogu da bude sudac, a ne naš bijes.
