Ono što Rembrandtovu portretu oca daje takvu neodoljivu snagu, jest to što je ono najbožanskije uhvaćeno u najljudskije. Ja vidim napola slijepog starca s brkovima i razdijeljenom bradom, obučenog u odjeću izvezenu u zlatno i tamno crveni plašt, koji svoje široke i ukočene ruke stavlja na ramena svoga sina povratnika.
Čini se da su ruke koje dodiruju ramena povratnika instrumenti očeva unutarnjeg oka. Gotovo slijepi otac vidi nadaleko i naširoko. Njegov pogled je pogled vječnosti. Pogled koji obuhvaća cijelo čovečanstvo. To je pogled koji razumije izgubljenost muškaraca i žena svih vremena i mjesta, koji u beskrajnom milosrđu poznaje trpljenje onih koji su odlučili napustiti dom i koji su isplakali okean suza, zarobljeni tjeskobom i agonijom. Očevo srce gori od neizmjerne želje da svoju djecu dovede kući.
