Toliko sam se dugo u potpunosti poistovjećivao s mlađim sinom da mi uopće nije palo na pamet da bih mogao više sličiti starijem sinu. Ali, čim mi je prijatelj rekao, nisi li ti stariji sin iz prispodobe, bilo je teško vidjeti bilo što drugo. Svi mi, izgleda, u većem ili manjem stupnju podliježemo svim oblicima ljudske lomljivosti. Ni požuda, ni srdžba, ni pohlepa, ni ogorčenost, ni lakumnost, ni zavist nisu potpuno odsutni života svakoga od nas. Naša se lomljivost može izraziti na različite načine, ali ne postoji ni uvreda, ni zločin, ni rat čije sjeme nije u našem vlastitom srcu.
Kad bi jedino značenje ove prispodobe bilo da ljudi griješe, a Bog oprašta, lako bih mogao pomisliti da su moji grijesi izvrsna prilika za Boga da mi pokaže svoje oproštenje. U takvom tumačenju ne bi bilo nikakvog izazova. Prepustio bih se svim slabostima, nadajući se da će Bog vjerovatno zažmiriti pred njima i pustiti me da uđem u dom što god da sam učinio. Takav sentimentalni romantizam nije poruka Evanđelja. Jer, kada pripadamo Bogu koji nas ljubi bez uvjeta, tada možemo živjeti poput njega. Veliko obraćenje na koje nas Bog poziva jest prelaz od pripadnosti svijetu na pripadnost Bogu. Kada se jednom nađemo u Božijem domu kao sinovi i kćeri njegove porodice, moći ćemo biti poput njega, ljubiti poput njega, biti dobri poput njega, brinuti se poput njega.
