Možda jedna od najvažnijih stvari koja se događa kada nas Bog dotiče svojim prstom, jeste što nas dovodi do mjesta sa koga nema povratka. To strašno boli. Josip nije mogao čak ni da se oprosti od svog oca. Mogao je samo da u svom srcu kaže, zbogom oče, zbogom domovino, zbogom šarenom kaputu. Ali, također je mogao isto tako da kaže, zbogom onoj jami u koju je bio bačen. Sada će morati da čeka i da vidi šta će Bog da uradi sljedeće.
