Sebičnost je ukorijenjena u svakom od nas. Prirodno težimo da radimo ono što je lakše i ugodnije - stavljati sebe na prvo mjesto, ljutiti se umjesto da se kontrolišemo, tražiti svoju korist umjesto da se brinemo za druge. Unatoč toj sklonosti, svi osjećamo da sebičnost nije dobra. Osuđujemo ju u drugima i, kad smo iskreni prema sebi, prepoznajemo je i kao vlastiti problem. Ali odakle dolazi ta unutrašnja borba? Ako je sebičnost dio naše prirode, zašto osjećamo da je pogrešna? Možda sebičnost nije samo mana koju bismo trebali prihvatiti, nego pokazatelj dublje istine o nama - da smo stvoreni za više od pukog traženja vlastitih interesa.
