Prije par godina pročitao sam knjigu o grupi ljudi koji su za vrijeme drugog svjetskog rata radili u jednom zarobljeničkom logoru. Bilo im je naređeno da prenose kamenja s jednog kraja na drugi. I tako u beskraj. Besmisleni posao se ponavljao iz dana u dan. Mnogi su rađe pristajali da ih ubiju nego da rade ovaku besmislicu. Ovo je ekstremni primjer za ozbiljno pravilo koje glasi da bi ljudi preživjeli potreban im je osjećaj svrhe i značaja. Gdje se nalazi naša nada?
