Ljudi koji su vidjeli Krista su bili obični ljudi koji nisu svjedočili nekoj ideji, već stvarnoj osobi – onome koji je hodao ovom zemljom, učio, činio čuda, bio razapet i, što je najvažnije, uskrsnuo. Njegovi učenici nisu prenosili mitove, već su govorili o onome što su svojim očima vidjeli i svojim rukama dotaknuli. Ovi svjedoci nisu bili varalice niti zavedeni fanatici – bili su obični ljudi koji su, suočeni s nevjerovatnom istinom, od straha pobjegli, a zatim se vratili spremni dati život za ono što su vidjeli. Da je njihovo svjedočanstvo bilo laž, kako objasniti njihovu spremnost da umru za tu istinu? Ljudi ne polažu živote za izmišljene priče. Njihova nepokolebljiva vjera nije se temeljila na slijepom uvjerenju, već na neporecivom iskustvu – iskustvu susreta sa živim Kristom. Oni nisu samo govorili o njemu – oni su ga vidjeli, čuli i dotaknuli. Ako su govorili istinu, onda Novi zavjet nije samo drevni spis, već neporeciv dokaz Božjeg djelovanja u istoriji. Njihova svjedočanstva nas dovode pred ključno pitanje: hoćemo li vjerovati onima koji su vidjeli Krista?
