Ako je Isus tvrdio da je Sin Božiji znajući da to nije istina, tada bi bio običan prevarant, lažov koji je svoje slušatelje svjesno vodio u zabludu. No, takva tvrdnja se ruši pod težinom njegovog života i učenja. Kako bi neko ko je hladnokrvno lagao o najvažnijem dijelu svoje poruke mogao istovremeno biti najveći moralni učitelj u historiji? Njegovo učenje odiše dosljednošću, dubinom i istinom, a njegov život je bio oličenje onoga što je propovijedao – bezgrešan, ponizan, pun sažaljenja i ljubavi. Isus nije tražio moć, bogatstvo ni slavu, već križ. Lagao bi da bi umro za laž? To nije obrazac lažova. Ustvari, ako je lagao, onda se naša logika raspada, jer onda najviši moralni standard koji poznajemo počiva na najvećoj obmani. Takav paradoks je nemoguć. Tvrdnja da je Isus bio lažov nije samo uvredljiva – ona je intelektualno neodrživa. Ostaje pitanje koje svaki čovjek mora postaviti sebi: ako nije lagao, ko je onda on?
