Noću, kada bi se smanjila dnevna užurbanost, čula sam ječanje i jauke ostalih u svom odjelu za intenzivnu njegu. Osluškivala sam ohrabrujući zvuk Tomove aparature za reanimaciju. Zvuk je dijelovao utješno.
U toku noći aparatura se zaustavila. Tišina je bila tako glasna poput eksplozije. Obuze me panika, a glas mi zastade u grlu kada sam pokušala da dozovem pomoć. Čula sam kako sestre hitaju prema Tomovom krevetu. Osjetih kako mi se koža na vratu ježi. Užasnuta shvatih da je Tom mrtav. Šta ako jedno od ovih mojih aparata otkaže? Šta ako...? Šta ako...? Moj mozak je bio uplašena zbrka.
