Ako želimo znati je li uskrsnuće Isusa iz Nazareta zaista istorijska činjenica, staro ali briljantno razmišljanje filozofa Leslija pomaže nam postaviti jasna i razumna mjerila. Prvo, događaj mora biti opažen čulima – ne samo vjerovan, zamišljen ili mistično doživljen. Isusovo uskrsnuće ispunjava taj kriterij – obični ljudi, poput Petra i Ivana, i skeptici poput Pavla, tvrdili su da su ga vidjeli, čuli i dodirnuli. Drugo, događaj mora biti javan – ne skriven u tajnosti. Isus nije uskrsnuo potajno; vijest se proširila Rimskim Carstvom poput požara, toliko da su rimske vlasti bile zabrinute. Treće, važne činjenice ostavljaju tragove – spomenike, zapise, običaje. Nedjelja, kao novi dan bogoslužja, i Večera Gospodnja, kao živi podsjetnik, nastali su odmah nakon događaja. Četvrto, pouzdani izvori moraju nastati u vrijeme samog događaja. I to se desilo – rani kršćanski spisi pisani su dok su očevidci još bili živi. Da je nešto bilo lažno, mogli su to odmah osporiti – ali nisu. Ove četiri jednostavne, ali snažne zakonitosti poziv su na razmišljanje: ako je uskrsnuće Isusa iz Nazareta prošlo ovakvu provjeru – možemo li ostati ravnodušni?
