U srcu svakog čovjeka leži duboka čežnja da bude primijećen, priznat i voljen. Ta čežnja nije slučajna – ona je odraz istine da smo stvoreni za odnos s onim koji nas je stvorio. No, u svom sljepilu često tu potrebu pokušavamo zadovoljiti tražeći potvrdu od ljudi. Želimo da nas drugi vide, čuju, priznaju – da nas prepoznaju kao vrijedne, posebne i jedinstvene. I tako se trudimo dokazati, isticati, uspoređivati i nadmetati, misleći da ćemo kroz ljudska viđenja i pohvale napokon dobiti odgovor na pitanje: “Jesam li vrijedan?” Ali Isus nam kaže da to nikada neće biti dovoljno – jer ni svi ljudi svijeta ne mogu ispuniti ono što samo Bog može. Ako nas Bog vidi, ako nas on poznaje do srži, ako nas on priznaje i voli – što nas briga što ljudi misle? Ljudi gledaju površno, selektivno i sebično. Bog gleda u srce. On vidi naše korake, zna broj vlasi na našoj glavi, zna nam ime, naše borbe, tuge i snove. On nas već sada vidi kao jedinstvene. Kad to shvatimo, tada prestajemo da se borimo za ljudsku pažnju. Nema više potrebe da se dokazujemo. Počinjemo živjeti iz identiteta koji nam Bog daje – a ne ljudi. I tek tada naša vrijednost dolazi na svoje pravo mjesto: u Božijem viđenju, a ne u očima publike.
