Dakle, sada Izraelci počinju svoje putovanje od Egipta do Kanaana. Kanaan je zemlja koju je Bog obećao rodonačelnicima, Abrahamu i njegovim potomcima. Vidimo kako se Bog brinuo za svoje u pustinji. Prvo, lično je išao pred njima, vodio ih je kroz negostoljubivu pustinju tako što je boravio danju u oblaku a noću u vatrenom stubu. Drugo, svaki dan im je čudesno proviđao hranu i činio da voda izvire tamo gdje nije nikad. Jedno je sigurno, da to nije radio, ne bi uspjeli preživjeti ove surove uslove.
Nakon svega što je uradio svom narodu, da li su mu vjerovali? Šta se desilo sa onim početnim proslavljanjem i zahvalnošću srca? Nestali su. Nisu mu više vjerovali. Čak su se okrenuli protiv njega samog. I kako je Bog reagovao? Svejedno im je iz ljubavi, milosrđa i trpeljivosti dao sve prema potrebama, i hranu i vodu. Jesu li Izraelci to zaslužili? Nisu. Jedino su zaslužili osudu. A zašto im je Bog onda uzvratio drugačije?
