Zašto Isus govori okupljenima da se ne trude toliko oko prolazne, zemaljske hrane? Zar im kaže da je rad nepotreban, da je apetit tijela loš? Ne, daleko od toga. Ali, ako nam je samo stomak cilj, onda ćemo se predati sticanju „na se i u se“, sticanju svjetskih vrijednosti koje svakako prolaze. Jer, jednom ćemo ostariti i umrijeti. Vratićemo se u prašinu od koje smo nastali. Ali u nama je nešto što ne umire – duša. Ona živi zauvijek. Ali samo na dva mjesta: ili u raju, u nebu, ili u mjestu mraka i vatre, tj. u paklu. Zato Isus kaže: „Ne radite za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za vječni život. Takvu hranu će vam dati Sin Čovječiji, jer je na njega Bog Otac utisnuo svoj pečat.“ Postoji hrana koja dođe i prođe, ali i ona koja nas siti dovijeka.
