Sjećam se kao da je juče bilo. Misija: doživljaj „bandži džampinga” sa najvišeg mosta na svijetu! Blaukrens mosta. Stupio sam na ivicu betonske platforme i pročitao natpis koji je tu stajao: „Strah je privremen a žaljenje vječito.“ I dok je muzika grmila, adrenalin kuljao, a srce divljalo, slušao sam ono strašno odbrojavanje: „5, 4, 3, 2, 1 – SKAČIIIII !!!“ I prije nego su glasovi utihnuli... više me nije bilo na mostu. Ludost? Vjerovatno. Slijepa vjera. Nipošto. Riječ je o već nekoliko decenija besprijekorne bezbjednosti provjerene „bandži“ tehnologije i ništa manje poznate pouzdanosti Blaukrens mosta. Dakle, nije dilema bila: „Da li je bezbjedno“, ili: „Hoće li uže izdržati“, već: „Skačem li ja ili ne skačem?“
Nešto slično mi je Bog objavio u Svetom pismu: koliko smo voljni vjerovati mu, pouzdati se u njega? Stavljamo li sav svoj život u njegove ruke? Mnogi od nas tvrde kako je baš tako, kako se pouzdaju u njega, a ne žive po tom ispovijedanju. Mi smo kao bolesnici koji žudno uzimamo lijek da bismo ozdravili: stavljamo ga u usta i – ne gutamo.
