Dok mnogi vjernici gledaju izgubljene duše Isusovim očima i pristupaju im sa njegovom samilošću, uznemirujuća je učestalost takozvanog šamaranja slijepih. Ne, mi ne idemo do onih koji imaju oštećen vid i onda ih udaramo po licu. Ali mi možda radimo duhovni ekvivalent: ispravljamo spoljašnja djela neobraćenih ljudi, umjesto što služimo njihovoj unutrašnjoj i vječnoj praznini. Koliko često oblikujemo ljude samo prema onom što vidimo i čujemo, a ne način koji je naveden u Riječi Božijoj? Osuđujemo li njihove postupke više nego što se posvećujemo molitvi za njih? Jesmo li spremniji ogovarati ih (kako bi i drugi znali koliko su loši) nego se trošiti i potrošiti u njihovu korist, kako bismo im otkrili Božiju ljubav i istinu? Ako je tako, mi u stvari šamaramo slijepe ljude.
