Božija riječ nas nikada ne poziva da se “pomalo razlikujemo” od drugih, ili da budemo “malo bolji” od ljudi oko nas. Ne, pozvani smo biti sveti kao što je on svet, savršeni kao Otac naš nebeski. Pozvani smo ga oponašati kao njegova voljena djeca. A šta ako je Bog zaista mislio sve što nam je rekao u svojoj Riječi? Kako to da opravdavamo naše podmukle kompromise sa svijetom dok okrećemo glavu od jasnog svjetla Božije svetosti i poruke njegove Riječi? Kome smo mi kao smrtna bića, koja se vraćaju u prašinu, primjer za oponašanje?
