Stradanja su često neizbježnost, svojstvo ovog slomljenog, ogrijehovljenog svijeta. Ali progoni koje trpimo kao Kristovi sljedbenici su neposredna posljedica nošenja križa. Mi nismo ljudi koji hrle stradnjima i progonima, makar to bilo i radi Kristovog imena, ali sve te pojave jesu znak stvarnosti našeg odnosa sa Gospodom.
Koliko puta vapimo u molitvi: “Gospode, želim te više upoznati!” I to je iskreni vapaj onih koji su nazreli ljepotu Spasitelja. Ali koliko iskreno očekujemo da nam Gospod odgovori na ovo? Očekujemo li da našem bogopoznanju i doživljaju Krista dođe kraj, ili očekujemo od Boga priliku za naučiti još više i upoznati ga još bliže?
Da bismo ga istinski upoznali kao tešitelja, mora postojati bol;
da bismo ga upoznali kao onoga koji zbrinjava, mora postojati potreba;
da bismo ga upoznali kao iscjelitelja, mora postojati bolest;
da bismo ga upoznali kao obnovitelja, mora postojati ruševina;
da bismo ga upoznali kao Spasitelja, mora postojati izgubljenost;
da bismo ga upoznali kao onoga koji uskrsava, mora postojati smrt.
