U Svetom pismu se naša tijela porede s glinenim posudama, krhkim i zemljanim. Ta slika pojačava Kristovu volju da se naseli u nas Svetim Duhom. On je to blago u nama, u lomljivim posudama. Zbog Isusa smo svjetlo našem svijetu, jer on, Svjetlo svijeta, živi u nama. On je to “blago u zemljanim posudama”. Poput Gideona (prisjetimo se na koji način je Bog izvojevao pobjedu) i naši se vrčevi moraju razbiti da bi se svjetlo vidjelo. Zato je naša krhkost, naša lomljivost način na koji svijet vidi Mesiju.
Često govorimo o transparentnosti, ali baš i nismo sigurni što to znači. Pojam potiče iz XVI vijeka i znači “svijetliti kroz nešto”. Zapamtimo ovo. Biti transparentan ne znači dozvoliti da drugi zavire u nas, već da vide kroz nas. Velika je to razlika. Prava poniznost nije isticanje naših neuspjeha i nemoći. Ne, ona je ukazivanje na Gospodnje spasenje uprkos naših nesupjeha. Slomljenost ima to za cilj.
