Riječi Svetog pisma nas podsjećaju da je sva naša ovozemaljska muka prolazna i da je predznak vječne stvarnosti. I to nije samo stvar priče, nekakvog podsjećanja na ono što dolazi. Ne, patnja nas priprema za izvanredno i neizmjerno, vječno izobilje slave. Možda baš to što ne gledamo gore, u slavu, jeste razlog da odbijamo ovu “laku sadašnju muku”, čak i ako ona ide u paketu našeg Božijeg poziva? Da li nas sve ovo prolazno toliko obuzima pa više ne gledamo vječno? Da li naš odaziv izazovima stradanja čini da se i drugi zagledaju u tu istu vječnost, da promijene fokus, ili ih još više okreće jalovim nastojanjima koja prije ili kasnije završe kao atinski napušteni olimpijski park?
