Psalam 137 nas suočava s bolnom stvarnošću “izgubljene” pjesme – pjesme koju ne možemo pjevati kad smo duhovno u ropstvu, daleko od Božije prisutnosti. I dok nam srce plače uz “babilonske” rijeke, dok su nam “harfe obješene o vrbe”, ovaj psalam nas poziva na iskreno suočavanje s vlastitim grijehom, s duhovnim padom koji nas je doveo do takvog mjesta. Ali upravo tu, u tom jecaju i tišini, rađa se iskra pokajanja. Duša počinje vapiti: "Ako bih te zaboravio...", i u tom vapaju čujemo nadu – volju da se ponovo vežemo za Božiji narod, Božiji grad i Božiju prisutnost. To je glas vjere koja još nije umrla. Izgubiti pjesmu ne znači izgubiti Boga – znači da je vrijeme da se vratimo, jer on čeka da uzmemo “harfe sa vrba” i da ga opet slavimo. Zastanite. Pogledajte. Poslušajte. Jer u vašem duhovnom Babilonu Bog vas ne ostavlja, već vas poziva natrag ka “Sionu” – da vaša pjesma ponovo bude ispunjena milošću.
