tekst: Ishak Kuljančić
interpretacija: Anel Herzog Sivrija
Nešto kao poezija
Od kada pjesma postade orudje u rukama vjestaka
Za zadovoljenje niskih strasti i pobuda
I prizivanje slicnih sebi da se podjeli nezasitost
Prestadoh se diciti pjesmom
I sramim se
Kada pod isti naslov moje i njihovo se nadje
Od kada pjesma prestade biti oruzje za borbu sa sobom
U nutrini sebe
Ja prestadoh se zvati pjesnikom
Postah „mekusac“
Koji licno dostojanstvo sakrih
Od osude onih iz prvih stihova
Nazvase me „mekušcom“
Jer pjevah o covjeku kojega od sunca samo njegovi oblaci krise
Pjevah o tugi djeteta koje je jecalo gladno u rukama majke
Ispjevah najljubavnije pjesme onima koje nisam ljubio
I naslovih pjesme onima cija tuga me i danas dotice
I pjevah o stidu koji osudjuje moje tijelo i pozudu i prljavost svoju
O stidu koji u meni place
Jer ne prepoznah na vrijeme da ono okolo nas je
za jedan svemir manje od onoga u nama
a moja materija se ne osvrnu u sebe
Nazvase me „kukavicom“
Jer otkrih iskonsko i vrijedno i cisto
I tragah
Ne dopustajuci sebi preci na drugu stranu klackalice ponovo
Zakovah se na jednoj strani i ono najbolje u sebi cijeneci vise
I nerasipajuci
I strpljivo cekajuci da klackalica se umiri...
