tekst: Predrag Bubanja
interpretacija: Anel Herzog Sivrija
Poslednji osmijeh Edgar Alan Poa
I ništa se neobično nije dešavalo
Noć bijaše kao i svaka druga
Zimska
Uz čašu crnog vina, Bessie Smith, „Gavrana“
i pucketanje vatre u peći
Sanjivo zureći
u treperave plamičke tonuh u san
Odjednom u magnovenju čuh neke zvuke
Nepoznate
Remetili su sanjivu vinsku melanholiju
da umirim srce rekoh: „To zacjelo sad je neko
Na pragu se mome steko,kucnuvši što može tiše...“
Osvrnuvši se ne zapazih ništa čudno
No zvuk se, kratko kasnije, ponovi
Ovaj put
jasno razabrah udarce
Osvrnuh se ponovo
Na prozoru, u kapcima mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima, vidim kakvu tajnu oni skriše
miruj srce, da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vjetar samo, ništa više!
I, gle
Prozorsko okno isijavaše čudnu
vilinsku svjetlost
Priđoh i ugledah, iznenađen,
drago Isidorino lice
Sa oreolom svjetlosti
tajanstvene i plavičaste
Kroz Monalizin osmjeh
dugo, dugo je govorila
Strasno i ubjeđujuće
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
mada smislom rječi ove meni malo jasne biše.
A onda...
Tuga i razočarenje joj se razliše licem
Shvatila je-nijesam uspio da odgonetnem poruku
Trenutak kasnije svjetlost poče da se gasi
A njeno lice blijedi i nestaje u noć
Zvjezdanu i čudesno blještavobijelu
i u misli zanesena meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gdje svjetiljke odsjaj sliše,
ali ona na tu svilu gdje svjetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!
Probudih se s neopisivom glavoboljom
Mamurlukom i s nevjericom vidjeh otvoreni prozor,
gomilu opušaka i flaša na podu i ploču Bessie Smith
što se vrti na gramofonu
Kasnije naizust kazivah
Proroče il stvore vražji, đavole il tico, kaži
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
da l' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz djevojku ozarenu koju svi mi snovi sniše...
Pokušavajući noćima da obnovim snoviđenje Isidore
Uz crno vino i kraljicu bluza N I K A D V I Š E
I samo još opori ukus crnog vina
svaki put podsjeti na tu Isidorinu noć
Noć bluza, vina, „Gavrana“, samoće, pijanstva i tuge...
„I Gavran ,stvorenje žalno, sjedi stalno, sjedi stalno,
krila mu se oko blijedog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svjetiljka ga obasjava i sjen mu po podu piše;
duša mi se od te sjenke što se njišuć podom piše,
Spasti neće - nikad više!“
Ni danas ne znam je li to bio san jedne noći Samotne,
pijane, zimske... Ili magija starog arhivolšebnika Poa.
