Prije svake katastrofe neki su ljudi upozoravali, protestvovali, štitili ono što mislimo da nam ne "bogom dano". Mali broj je slušao, možda se priključio, a veći je samo mahnuo rukom. A onda dođu katastrofe. Zato ćemo ovog ponedjeljka zaviriti u bogatu #KUPEKarhiva da čujemo šta je u 303. K.U.P.E.K. -u pričala Lejla Kusturica iz Fondacije Atelje za društvene promjene - ACT
Narod(i) kom je mjera ona „samo nek’ ne puca“ izgubio je gotovo sve – život, jer ovo život nije, no životarenje, izgubio je dostojanstvo, ali izgubio je i budućnost. Ili je na dobrom putu da je izgubi.
I jedino što mu je ostalo je šuma, te u njemu potok/rijeka što žubori. I tu se sve izbriše. Vrati na početke postavke. I moglo bi se tako valjda do vijeka, da se nije zagazilo i u šumu i u rijeku. Taj merak i rahat su posljednja linija jer to kad nestane, „valja nama preko rijeke“. I zato borba. Borba je to za mrvice dostojanstva i mira.
Pričamo o uličnoj borbi, parlamentarnoj borbi, o posljednjim linijama odbrane, a one izlaze van državnih okvira, jer to čini i priroda, ali i katastrofe. A to oduvijek čini i KUPEK.
