U godinama koje su za nama Hrvatska je bila poprištem svakojakih mirakula koji nisu mimoišli ni polje književnosti. Gotovo preko noći književnu scenu je ispunila bulumenta mladih autora, koji se razlikuju po poetikama i žanrovskim modelima, ali koji su jednom za svagda raskrstili s kompleksima naslijeđenim iz nekih bivših vremena u kojima su pisci uvijek u nekoj mjeri bili politički lampaši (ili lakrdijaši). U tom kontekstu, knjiga Daše Drndić nova je po tome što nudi nešto staro. Ili drukčije: u mediju dviju priča ona je ponudila inačicu (neo)egzistencijalističke estetike, koju je u svoje vrijeme trasirao Sartre, a koja je svoj apogej dočekala u djelima Adamova, Becketta, Bernharda i drugih. Kako ti Estragoni i Godoti, ti Malonei i Molloyi izgledaju u verziji Daše Drndić? Već prva rečenica u priči „Artur i Isabella“ nagnat će čitatelja s fino razvijenim osjetilom njuha da začepi nosnice. Jer jedan od junaka priče, ostarjeli Artur Biondić, nuždu je obavio u hlačama.
On je umirovljeni kapetan jugoslavenske ratne mornarice, koji za svaki slučaj nosi pelene, i s prozora svog stana gleda kontejnere i siromaške koji se skupljaju u blizini. Da bi bio zadovoljan princip dvojine, u priču se upliće jednako vremešna dama Isabella Fischer, bivša fotografkinja, koja u kupaonici paca svoje smežurano tijelo. Artur pati od epilepsije, opčinjen je šeširima i nikada ne izlazi gologlav, a Isabella je Židovka koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata ostala bez 36 članova uže i šire obitelji i koja guta čokoladne kuglice kao da pati od likoreksije. Gađenje na kojem je toliko inzistirao pravovjerni egzistencijalizam (Sartre bi rekao: nausee), ni tu nije zaobiđeno. Od uvodne seanse s fekalijama do prizora s mlitavim genitalijama, od osjećaja da se tijelo u jednom času pretvara u šuplju kantu do panorame zagađene kontejnerima, Daša Drndić nudi samo metonimiju za beznađe.
Artur ima rođaka koji je bio meštar u kreiranju šešira i koji je svojim unikatima razveseljavao Krležu i Mariju Jurić, Isabella se rodila 1923. godine u Chemnitzu, gradu koji je nekoliko desetljeća figurirao kao Karl-Marx-Stadt, a unatoč opsjednutosti Mozart kuglama i proizvodima tipa Lindt, Suchard, Nestle i slično, još je imala svoje prave zube. Da bi priča bila čim bizarnija, Artur i Isabella, sami kao psi, upoznali su se u novogodišnjoj noći, oprani i našminkani, dok su gacali ulicama svog malog i, kako tvrdi autorica, ružnoga grada. Isabella je pitala nekadašnjeg pomorskog kapetana kako rješava probleme zvane peglanje i kuhanje, a onda ga je primila za međunožje i priredila mu silvestarsko-seksualno veselje, koliko je to čovjeku u tim godinama i u takvom stanju uopće moguće prirediti. Prizor manualnog zadovoljavanja autorica je fingirala eliptičnim pjesmuljkom u kojem se parodira vrijeme Trećeg Reicha: Abwehr dolje, Adolf gore, und so weiter.
